Imamo li pravo pitati, postavljati pitanja?

Ovo pitanje nije lako postaviti, a još teže je na njega odgovoriti. Zašto?

– Onda smo svi bili budale. Da, tako je.

– Onda smo bili roboti ili još gore ljudski strojevi koji samo slušaju, ne razmišljaju, samo slušaju.

– Onda, uf teško je i pisati dalje.

No, idemo redom. U novinama se nije moglo pronaći ništa protiv “pandemije-korone” skoro dva mjeseca. Čudno. Na televiziji također, ništa kontra tzv.korone. Još čudnije. No, odjednom sve polako pada u vodu. Kako molim. Pada, nestaje. Nikakva dva metra, nema više virusa, otišao kao što je i došao, jednostavno ga netko odnio. Nema ga. Sad smo odgovorni (do sada smo bili neodgovorni), nema razmaka, nema … sve normalno.

I sad se pitam, što ako je sve bilo namješteno? Samo se pitam, evo pitam, jer se nadam, jer vjerujem da se smije pitati. Čitao sam da se i Toni Cetinski pitao, ali su ga tako marginizirali i izvrijeđali. A čovjek je samo pitao! I ja evo samo pitam, ništa drugo. Tko misli drugačije neka me demantira, neka i on pita.

Nažalost, države sada uzimaju kredite, nisu više neovisne ili nezavisne, krediti su u milijardama, ne milionima… za što za nešto što uopće nije postojalo. Ali ja sam među onima koji samo pitaju, ne tvrdim, nego pitam, što ako je ovo bila laž. Tko će odgovarati? Čuj sad, nitko, ma nadam se da će ipak doći odgovor?

Samo se pitam i pitam.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*