Natalija Šunjić-Gizdić: Rad na zemlji nije sramota, važno je mijenjati svijest kod ljudi


“Pored toga, navrćemo rašeljke, srdelije, divlje šljive i glog na višnje, trešnje, šljive, kruške ili jabuke – kako su to radili naši stari. Dakle, uzimamo podlogu koju nam je dala priroda i kalemimo na plemke koje nađemo u starim voćnjacima”
, pojašnjava. Posjeduju i nešto životinja, tri krave, kuniće i malo koka. Nadaju se uskoro dovršiti objekt za perad jer bi željeli širiti i zaokružiti svoju poljoprivrednu priču. Time bi nudili širi asortiman proizvoda, ali i riješili ostatke od verdure.

Ulicom hoda uzdignute glave

Njen put nije bio lagan, ali nije odustajala od svoga cilja. “Svi su me odgovarali, isticali da nema od poljoprivrede života i da ću mlada oboljeti. Ispitivali me zašto sam se godinama mučila na fakultetu, govorili neka tražim posao u struci i budem dama, ali ja se nisam dala smesti. Kao da je najveća sramota ovoga svijeta raditi na zemlji!? Čak su mi se i mlade žene iz sela čudile jer nisam imala vremena za kave i ćakule”, navodi. A ona je imala svoje ideje, svoj ‘đir’ i odskakala od većine. Njen nemiran duh, upornost, jaka volja i radišnost svima su bili neobični.

“Danas bi svi nešto bez rada i muke, u što kraće vrijeme što više zaraditi, a o načinima bolje da ne pričam. Mladi nemaju radnih navika, nemaju znanja, a pristup prema selu i zemlji im je totalno krivi. Ima izreka ‘uči da te ne dočeka motika’ koja je sasvim pogrešna jer nema novaca bez znoja”, tvrdi Natalija koja za sebe kaže da mirno spava i svakome može pogledati u oči te da ulicom hoda uzdignute glave.

Svake subote je na štandu u Splitu, na Mertojaku

Kako roditelje ne bi morala pitati za džeparac, kao mlada djevojka odlazi na plac prodavati ono što nalazi u prirodi: šparoge, mišanciju i poljsko cvijeće. U poljoprivredu je ozbiljnije krenula s 25 godina, sama je sadila povrće, a uskoro u posao povlači brata, kasnije i supruga. “Udajom sam došla do više zemlje, ali i do strojeva, jer se suprugova obitelj bavila stočarstvom”, kaže. No, parcele su morali krčiti, borili su se s korovom, a na tržištu je pak bila borba sa švercerima.

Željela je na agronomski, završila ekonomski fakultet, no vratila se ljubavi – poljoprivredi 

“Bilo je raznih drugih problema vezanih za prodaju, ali uvela sam dostave, počela nuditi proizvode preko interneta, a svake subote sam na štandu u Splitu, na Mertojaku”, opisuje svoj put do kupaca.

Uvelike joj je pomogla i ova situacija s virusom jer je dosta ljudi kupovalo putem interneta. “Sada je nešto mirnije, ali kupci su ostali što smatramo potvrdom kvalitete naših proizvoda”, ističe. Upozorava da je tržište neuređeno i da vlada princip ‘snađi se sam’, a ne bi trebalo tako biti.

Negoduje radi problema kada OPG-ovac želi preraditi višak robe. ”Puno bi značilo kada bi nam se dozvolilo da, na primjer, 10 posto proizvodnje preradimo, a ne da odmah moramo ulaziti u sustav PDV-a. Uvijek bude i namirnica koje nisu dovoljno kvalitetne za prodaju u svježem stanju”, napominje i dodaje da njima nije problem jer imaju životinje pa tako riješe, ali svejedno bi bilo dobro ‘da država malo olabavi konce’. Dodaje da diljem svijeta ljudi gladuju, a mi se razmećemo i pita se gdje je tu smisao.

Poljoprivreda je zanimanje budućnosti

Vjeruje da će biti sve teže uzgojiti hranu s obzirom na temperaturne ekstreme, ali poručuje da je poljoprivreda zanimanje budućnosti jer su potrebe tržišta sve veće. “I zato, neka se mladi ne boje, neka se vrate na selo, prirodi i svježem zraku, zasuču rukave i obnove djedovinu. Ako ništa, neka sade barem za svoje potrebe kako bi znali što jedu, a i djecu će naučiti da krumpir ne raste na stablu”, kaže i dodaje da zemlju treba voljeti, da zemlja treba radnika. To je posao od 24 sata dnevno, ide se i po suncu i po kiši, ponekad i snijegu. “Pojam ‘vrt’ ima smisla jer se non-stop vrtiš, posla ima uvijek za onoga tko voli i želi raditi. Eto, ja sam dokaz”, puna entuzijazma poručuje Natalija.

Smatra da Hrvatska ima izvrsne uvjete (što se tiče zemlje i klime) da se ljudi bave poljoprivredom, ali je država poljoprivrednicima često maćeha, a ne majka. “Problem je papirologija, neuređeno tržište, pretjerani uvoz, prodaja tuđe robe i ostalo. Puno je posla na zemlji i ne mogu si dozvoliti da više od dva puta tjedno idem na tržnicu. A postoje ljudi koji imaju puste parcele i svaki dan su na tržnici. To sve govori”, otkriva propuste sustava u kojem posluje.

Sigurnije je uzgajati različite kulture

Razvojem poslovanja je zadovoljna iako, kaže, uvijek može bolje. Vodu u polje prevoze traktorom pa je teško vući cijev i zalijevati, a troši se i puno vremena i novaca. Nedostaju im također strojevi koji bi olakšali sijanje, sadnju i obradu zemlje. “Gotovo smo danonoćno na zemlji da bi sve stigli uzgojiti, ubrati, prodati i konačno napravit dobar marketing”, doznajemo od Natalije koja, i da hoće, ne može sakriti da je izvanredno potkovana znanjima iz ekonomije. “Osluškivanje potreba kupaca ponekad je jako iscrpljujuće, ali je recept za uspjeh”, otkriva. /izvor: agroklub.hr/

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*